Postovi
...
o happy day... napustam vas :) znam, tuzno, da da :) nemojte plakat :) doslo je vrime da napravim nesto sama :) so, molim sefove da pobrisu sve od ranije, a ja cu obrisat sve okolo :) za kraj moram stavit jedan oglas... pa nek stoji dok me ne obrisu skroz :)
Prodajemo kuće na Čiovu.
I kupujemo kuće i stanove svih veličina u Splitu i okolici.
Na brojeve mobitela: 098 1784857 i 098 9615172
I broj telefona: 012 367-274
there :)
ciao :)
enivejz da... moja nova adresa je reach.stoposto.net seeya there :)
Objavio Rea u 6. svibanj 2005 22:31:00 | 4 komentara
WEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE
Go Dixy Goooooo!!!!! :)
:**************************
jur d best fak ol d rest!! :)
Objavio Rea u 29. travanj 2005 19:37:00 | 0 komentara
Vic
U jednom selu kod Sarajeva zivjelo je mjesovito stanovnostvo. Jedan dan
negdje po zavrsetku rata prolazio UNPROFOR sa onim svojim vozilima i na
sred ceste naidju na veliku gomilu govana.
Kako nisu mogli proci a da ne ociste, upitaju jednog starca, uz pomoc
prevodioca, sta je ono na cesti.
Starac ih pozva u dvoriste govoreci "Ajte vamo djeco, ja cu Vam sve
ispricati."
Udju unproforci u avliju, starac ih ponudi kaficom, rakijicom mezom i
podje da prica.
"Imo sam ti ja tri sina, ne zna se koji je bio ljepsi, pametniji,
sposobniji.
Jednog dana snajper mi rani najmladjeg sina i odvukose ga u bolnicu,
taman se bio
oporavio padne granata na krov i on pogine. Velika nas je tuga spopala
i moj srednji sin odluci da se i on prikljuci u vojsku i tako ode i
on, javljo se svakih 10-15 dana govorio da je dobro, da se ne brinem i
jedan dan mi samo jave da je bio na kupanju sa vojnicima na nekoj
rijeci i kako nije znao plivati utusio se, dok su ga drugovi izvukli
vec je bilo kasno, nije mu bilo spasa. Pokusali su oni i vjestacko
disanje i svasta ali nije bilo pomoci."
Starac napravi kratku pauzu, popi rakijicu, nazdravi unproforcima i
nastavi pricu.
"Moj najstariji sin nije mogao da prezali gubitak dvojice brace te
odluci i on da ode sa vojskom. Bio ti je on daleko doguro, mislim da
je bio zamjenik komadanta ili tako nesto, nisam bas siguran. Jedan dan
njegov vojnik nije mogao da se izvuce iz zasjede i moj sin ode da ga
izvuce. Puzo je on dugo, sve do tog vojnika, izvuko ga neozljedjenog i
dobije ti on nagradno odsustvo. Doso on kuci, mi se napili ko zemlja,
ja ga pravo pozelio i molio da ne ide nazad u vojsku jer mi je on
jedini ostao. Sin me posluso, nije se vracao. Ja ga sakrivo da ga
murija ne nadje.
Uto se zavrsi rat, moj sin se ozeni, napravi kucu, zena mu rodila
dvoje zdrave i ljepe djece.. eno ono tamo mu je kuca! Sredio se,
zaposlio i tako da sam ja danas sretan covjek jer mi je ipak nesto
ostalo da se radujem. Eto to vam je tako djeco moja."
Unproforci se zgledase i kako im nije bilo sve jasno upitase starca.
- "Pa dobro, mi Vas razumijemo, ali otkud onolika govna na cesti ?"
Starac im rece: - "A sta ja znam, neko se posro."
.............
eo sad... ako neko slucajno nije znao, sluzbeno je. rat je gotov. nemate se vise zasto klat. i u vicevima pise.
Objavio Rea u 20. travanj 2005 15:54:00 | 0 komentara
hm da
bas pizdeljam po netu i primjetih da google vecinu hrvatskih stvari koje trzim nalazi po blogovima. mojblog blog nasblog blog.ba... dobijem dojam da blogeri odrzavaju hrvatski internet na zivotu.
enivej... pisem seminar, o komunizmu u hrvatskoj. tako ako neko ima nesto pametni za rec nek se slobodno izrazi.
i jos nesto. postoji dobar razlog zasto je ovaj text udesno (ili ulivo, ocito ovisi o tome ko govori) i dok mi neko ne da bolji razlog da ga maknem... ostat ce tu.
have a happy 18. travanj.
Objavio Rea u 18. travanj 2005 18:04:00 | 0 komentara
PAS MATER!!
Preksinoc je u mojoj ulici silovana cura. Bijesna
sam. analizirajmo članak.
ZADAR - Zadrane je jučer ujutro zaprepastila vijest kako je prethodne noći u
njihovu gradu silovana jedna djevojka. Kao počinitelja ovog brutalnog zločina
policija navodi 24-godišnjaka iz Zadra, no jučer nije htjela otkriti ostale
okolnosti događaja. Djevojka je silovana u prolazu između zgrada u
Strossmayerovoj ulici 27. Jučer smo neslužbeno doznali da je osumnjičen Josip E.,
koji je navodno već dvaput osuđivan za isto kazneno djelo. Inače, riječ je o mladiću
koji služi zatvorsku kaznu u Lepoglavi, a ovaj stravičan čin počinio je nakon što
je dobio slobodan vikend.
Slobodni vikend? Silovao je DVIJE
žene... dakle, nije ono da mu se omaklo jednom, ili da ga je mozdaneka koza
tuzila jer ju je ostavio... nego je temeljito obavio posao DVA puta... i oni mu
daju slobodan vikend? SLOBODAN VIKEND!?!?!?!?!? Nadam se da će mu dat jos koji. Molim VAS!!! Dajte
čoviku slobode!!! Dajte mu pičke i slobode!! Jeah! Kreteni mongoloidni.
Neslužbeno doznajemo da je Josip E. u Zadru u parku Vruljica počinio već dva silovanja prije nekoliko godina, a doznajemo da je oženjen i otac trogodišnjeg djeteta. Istražni
sudac Boris Babić nije htio potvrditi o kome se radi. Rekao je tek da je
silovatelju odredio mjeru zadržavanja u pritvoru 48 sati.
Bas lipo od njega.
Živim na trećem katu i probudila me djevojčina vika u 3.15 sati. Strašno
se derala. Izašao sam na balkon kako bih vidio što se zbiva, ali bilo je
premračno. Čuo sam da joj on govori neka se ne dere. Ta agonija trajala je više
od pola sata sve dok nije došla policija. Onda sam čuo da joj je govorio kako
će ju odvesti kući i neka se smiri, pa po tome mogu zaključiti da se možda
znaju ispričao nam je svjedok Željko Peroš iz zgrade kod koje se zločin dogodio.
SOOOO… pola sata si ti
stajao na balkonu i slušao kako siluje curu. Jesi li
izdrkao? Jel bilo baš zabavno? Ee da si ga zaustavija ne bi ima o čemu pričat
jeli mater ti jebem kretensku majmune glupi.
Objavio Rea u 18. travanj 2005 14:22:00 | 0 komentara
D-day
evo jedna prikladna friendly pjesmica za Dixy :) kupila sam digitalac btw :)
O DEANNA
O Deanna!
O DEANNA
Sweet Deanna!
O DEANNA
You know you are my friend, yeah
O DEANNA
And I ain't down here for your money
I ain't down here for your love
I ain't down here for your love or money
I'm down here for your soul
No carpet on the floor
And the winding cloth holds many moths
Around your Ku Klux furniture
I cum of death-head in your frock
We discuss the murder plan
We discuss murder and the murder act
Murder takes the wheel of your Cadillac
And death climbs in the back
O DEANNA
This is a car
O DEANNA
This is a gun
O DEANNA
And this a day number one
O DEANNA
Our little crimeworn histories
Black and smoking christmas trees
And honey, it ain't mystery
Why you're a mystery to me
Objavio Rea u 17. travanj 2005 20:25:00 | 0 komentara
...
mrzim sve slatkaste male slatke ljude kojima je sve slatko i u svemu su naj i svi su im naj i mozgovi su im ko vockov bog. «Joooooj danas sam bila u skoooliiiciiii i dobila sam peeticiiicuuuuu i onda sam otisla... ne znam... popisaaat seee i bila sam naaajbolja u pisanju na daaaalj i svi su rekli joooojjjj kako ti imas dobar mlaaaz. I onda smo se svi grlilililili i ljubiliii i sve je bilo tako piiinkkkk! Onda je dosao moj decko koji je samo jedan od mojih 5 decki i 6 curaaaa i onda smo si masirali kraajniiikeeee i on je rekao kako si tiii kuuuuul i slatka i vockasto mljackavo buci buci gu gu gu gu i ja sam njemu rekla da da i ti ci moj mali trambulin sa veeelikim ocima ko u poljskog misa i imas najveca jaja koja sam u zivotu... hm?! Ne to... ne ... i imas naaajljpsu frizuru od svih decki NA mojoj skoli i mi se takooo petingiramo vec daaanimaaa i imamo vezu vec puna tri dana i mislim da je to to... ljubav mog zivota i biz cemo skupa zauvijek! Ili barem jos koji sat. Ali sad moras ic jer mi dolazi druuugiii decko koji je jako jako jako sladak bas kao sto je sve jako slatko u mom zivotu i tako bububu guci guci ... cmokic cmokic pa pa ... i onda sam se isla presvuc za drugog decka pa sam obukla pinnkish malu majicicu na cvjetice zelene plave i zuuuteeee i sve je bilo poljsko i onda smo se grlili i pricali o tome kako smo sretni jer su nasi zivoti tako pinkkkkk samo on ne zna da se jebem okolo... hm?! Ne ne ni to... nasi zivoti tako piiinnnkkk.... i sve je tako jeepoooo i onda smo skakali gore dole gore dole gore dole hop hop hop hop hop heheheheee daaa svijet je tako ljeeepuskaast kao obrazici moje trece cureeee evooo i njeee i sad se oni gledaju al ne znaju al sumnjaju i misle sii jaoooooo jel ona i s njom/njim? I onda tamni oblak pomuti nase pink zivotice ali mi se zagrlimo i ljubav cvjeta i mama i tata dodu i svi se vooolimooooo i animal seks ?! zbilja moram prestat s ovim.» mrzim i njih i njihove mamu i tatu i njihovog psa i njihovu petu curu i cetvrtog momka.
Objavio Rea u 12. travanj 2005 22:48:00 | 0 komentara
Arsenal
Lagano dolazi
vrijeme kada prestaje bit slatko glumit da si dijete. vidim to, jer znam mnoge
ljude koji nikad nisu prestali, i znam gdje i kako lome granice, i zato
znam, došlo je i moje vrijeme. a nisam uopce sigurna da mi se to svida. ono...
vrijeme je da pocnem snosit odgovornost za svoje postupke i za sebe, da
reciiimo nadem posao, ono... odrastem. i ta sranja. vec vidim da mi se nece
dat. ne, ovo nece biti neki duboki znacajni post o zivotu i odrastanju. samo
nabacih par misli.
U meduvremenu obnovih clanstvo u Arsenalu. (nogometni klub) prestale mi dolazit
Wengerove poruke, tako nisam vidila ni onu o Kovacu, a to bi sigurno bilo
zanimljivo :) tako da sam pokusala negdi iskopat stari username i password, sto
naravno nije islo, i onda sam napravila nove. a stos :) sad cu sve traceve prva
znat :) hehe :) uostalom, iako mail vjerojatno pise wengerov sin ili posilni
ili neka vrsta kucnog roba, ipak se osjecas kul (ako si psiho kao ja) kad vidis
da ti pise Arsene Wenger :D iskopala sam jedan prastari članak o njemu, čini mi
se 98, 99, kad je tek počinjao. Nisam sigurna jer, iako se u člnaku spominju
neke utakmice, ja ih ne pamtim :) jedina utakmica koje se iole sjećam je Real
Madrid - Manchester United mislim 3 – 0 a moguce i 3 – 1, ali ne 2003, nego
prije. Ono što se neslužbeno može računat kao početak kraja Man Utd-a. Eh to su
bila vremena :D mislim da sam još išla u srednju, i negdi usput sam čula da je
real dao 3 gola... ono... WHAM! To je bilo nešto nakon što je Manchester
naručio zlatne dresove za gostovanje, a uskoro su se potpuno izgubili po trećem
četvrtom i petom mjestu na tablici. Trenutno su treći, Arsenal je drugi, a
Chelsea prvi. Ma koliko bi bilo suuuper da je Arsenal prvi, Chelsea je klub
koji zaslužuje masu poštovanja, jer čak i u vrijeme kad je Manchester bio klub
kojeg su svi obožavali i kad je na listi bio toliko ispred svih da se drugima
nije niti dalo igrat, Chelsea bi ih redovito satrao. So, respect :) dakle, ovo
neće biti neko vrelo podataka, jer godine, mjesta na tablici, rezultati (sve
što ima veze s brojevima) bježi iz moje glave brzinom svjetlosti. Tuzno ali
istinito. Što sam ono tila reć? A da. Članak. Neću prevodit sve, jer neke
stvari danas nisu ni bitne, ali ću ipak stavit navodnike :) :
«Arsene Wenger. Ime koje je dolazilo od
nigdje ali je ipak imalo poznat zvuk. Glen Hoddle I Mark Hateley su pričali
sjajne stvari o njemu dok je bio u Monaku. Nešto prije nego što je došao u
Arsenal promovirali su ga kao budučeg tehničkog direktora u FA, ali nakon šoka
otpuštanja Bruce Riocha došao je još veći šok, (i najgore čuvana tajna u
povijesti nogometa) Arsene Wenger postati će novi manager Arsenala. Kao igrač
prošao je klubove kao
e sad, knjiga
koja mi je definitivno top 10 od sviiih knjiga koje sam ikad pročitala je
Nogometna groznica (koju mislim da sam krivo prevela u jednom prijašnjem postu)
i sad sam je skinila s neta i zalipit ću vam ovdi dio... ako želite sve, imate
knjižnicu, knjižaru, ili mene (nažalost otvara se u wordu, .rtf, što meni
osobno ide jako na živce, al dooobrooo. Nije nužno potrebno da navijate za
Arsenal, niti da znate išta o nogometu, da bi pročitali ovu knjigu, ali će vam
u svakom slučaju bit bolja ako imate ikakvu opsesiju koju bezrazložno i
slučajno njegujete cijeli život.
Nick Hornby –
Fever Pitch
A TRIVIAL
PURSUIT
ARSENAL v MANCHESTER CITY
24.2.81
I got lost
around this time, and stayed lost for the next few years. Between one home game
(against Coventry) and the next (a midweek game against Manchester City), I
split up with my girlfriend, all the things that had been rotting away inside
me for who knows how many years oozed out for the first time, I started my
teaching practice in a difficult west London school, and Arsenal got a draw at
Stoke and a beating at Forest. It was strange to see the same players trotting
out that evening as they had trotted out three weeks before: I felt that they
should have had the decency to reinvent themselves, accept that the faces and
physiques and shortcomings they had had in the Coventry game belonged to
another period entirely.
If there had been a match every weekday evening and
weekend afternoon I would have gone, because the games acted as punctuation
marks (if only commas) between bleak periods, when I drank too much and smoked
too much and weight fell off me gratifyingly quickly. I remember this one so
clearly simply because it was the first of them – they all began to merge into
each other a little after this; Lord knows nothing much happened on the pitch,
apart from Talbot and Sunderland trundling in a couple of goals.
But football had taken on yet another meaning now,
connected with my new career. It had occurred to me – as I think it occurs to
many young teachers of a similar ilk – that my interests (football and pop
music in particular) would be an advantage in the classroom, that I would be
able to “identify” with “the kids” because I understood the value of the Jam
and Laurie Cunningham. It had not occurred to me that I was as childish as my
interests; and that although, yes, I knew what my pupils were talking about
most of the time, and that this gave me an entree of sorts, it didn’t help me
to teach them any better. In fact the chief problem I had – namely, that on a
bad day there was uproarious mayhem in my classroom – was actually exacerbated
by my partisanship. “I’m an Arsenal fan,” I said in my best groovy teacher
voice, as a way of introducing myself to some difficult second years. “Boo!” they
replied, noisily and at great length.
On my second or third day, I asked a group of third
years to write down on a piece of paper their favourite book, favourite song,
favourite film and so on, and went around the class talking to them all in turn.
This was how I discovered that the bad boy at the back, the one with the mod
haircut and the permanent sneer (and the one, inevitably, with the biggest
vocabulary and the best writing style), was completely consumed by all things
Arsenal, and I pounced. But when I had made my confession, there was no meeting
of minds, or fond, slow-motion embrace; instead, I received a look of utter
contempt. “You?” he said. “You? What do you know about it?”
For a moment I saw myself through his eyes, a pillock
in a tie with an ingratiating smile, desperately trying to worm my way into
places I had no right to be, and understood. But then something else – a rage
born out of thirteen years of Highbury hell, probably, and an unwillingness to
abandon one of the most important elements of my self-identity to chalky,
tweedy facelessness – took over, and I went mad.
The madness took a strange form. I wanted to grab
that kid by his lapels and bang him against the wall, and yell at him, over and
over again, “I know more than you ever will, you snotty little fuckwit!” but I
knew that this was not advisable. So I spluttered for a few seconds, and then
to my surprise (I watched them as they spewed forth) a torrent of quiz questions
gushed out of me. “Who scored for us in the ’69 League Cup Final? Who went in
goal when Bob Wilson got carried off in 72 at Villa Park? Who did we get from
Spurs in exchange for David Jenkins? Who … ?” On and on I went; the boy sat
there, the questions bouncing off the top of his head like snowballs, while the
rest of the class watched in bemused silence.
It worked, in the end – or at least, I managed to
convince the boy that I was not the man he had taken me for. The morning after
the Manchester City game, the first home game following my trivia explosion,
the two of us talked quietly and cordially about the desperate need for a new
midfield player, and I never had any trouble with him for the remainder of my
practice. But what worried me was that I hadn’t been able to let it go, that
football, the great retardant, hadn’t let me act like a grown-up in the face of
a young lad’s jibe. Teaching, it seemed to me, was by definition a job for
grown-ups, and I appeared to have got stuck somewhere around my fourteenth
birthday – stuck in the third year, in fact.
Objavio Rea u 12. travanj 2005 13:14:00 | 0 komentara
