Reach

Ratovi... o, how they suck. Ko Seve.

U Iraku je poginuo još jedan Hrvat, Ivan Pavčević. :(

 

Niko Kranjčar je tražio taticu da mu donese Dinamov dres na utakmicu. Nije rekao hoće li je spalit ili što. U svakom slučaju ako ju je donio samo da platche nad njom moglo bi mu se desit da ostane bez pokojeg organa. A bila bi šteta, kad već nema mozga. A u duhu ovih… Hajduko-Dinamovskih izmjena, njegov tata je za golmana stavio Pletikosu umjesto Butine protiv Izraela. A Štimac valjda pokušava sastavit All Jugoslav League. Sad je izrazio želju da u Hajduku vidi Nikolu Žigića iz Crvene Zvezde. A svi znamo što se desilo kad je on zadnji put zaželio nešto.

 

Mesić je podigao tužbu protiv Mikšića. Mislim. Kad predsjednik tuži nekog, kolike su šanse da će izgubit? A tužba je oko toga što je Mikšić reka da je Francuska obavještajna služba dala Mesiću kuću na Francuskoj rivijeri. Koja su to dica.    

 

Između Izraela i Palestine dogovoren je umjetni mir. Koji je Jihad naravno odbacio… al kao… mir je. Imam 9 strana napisanog teksta o sukobu i palestini i još se mislim da zalipim ovdi ili ne. Možda da stvim u nastavcima? Hm… pa da. Mogla bi.

 

<disclamer> Za sve koje mozda ne zanima, ovdi ce bit esej o izraelsko palestinkom sukobu... nesto su cinjenice, nesto posljedice propagande, a nesto moje osobno videnje... pa vi vidite sto ćete s tim. Naginje Palestinskoj strani. </disclamer>

 

Part 1.

Iako će se često čut da su Palestinci još jedna skupina glupih muslimana, poanta ipak nije u tome sto su oni muslimani, a Izraelci jelte, Židovi. Poanta je ipak u komadu zemlje. Do 1948 uglavnom Palestinci I nešto Židova živjelo je u zemlji koja se zvala Palestina. Međutizim u iduće dvije godine nastale su tri državice: država Izrael, Zapadna obala, I pojas Gaze. Mali komad zemlje, ništa bitno, reklo bi se. Židovi svoje pravo na ovu zemlju baziraju uglavnom na Bibliji, i obećanju Abrahamu, jer je tu davno prije postojalo Židovsko kraljevstvo Izrael, dok ga Rimljani nisu srušili, i naravno na svojoj vlastitoj potrebi da zbrišu iz Europe u kojoj je rastao antisemitizam. Palestinci svoje pravo temelje na nekoliko stotina godina života na toj zemlji i činjenici da je većinsko stanovništvo bilo njihovo ... prije nego su se počeli samoubijat. Puca im k za Biblijska prava, a ako ih slučajno i promotre onda opet imaju jednaka prava kao Izraelci jer je Abrahamov sin Ishmael praotac Arapa, pa Božje obećanje obuhvaća i njih. Iz nekog razloga (stjuupid), Palestinci ne misle da bi svoju zemlju trebali predat Židovima kako bi im nadoknadili zločine Europljana.

Pošto su Židovi raštrkani diljem svijeta organizirali su pokret Cionizam. Kaže Anić (više volimo Klajića al ovaj je jeftiniji): učenje i pokret nastao krajem 19. st., za renesansu židovskog identiteta u dijaspori (A protiv asimilacije i akulturacije) te za povratak Židova u zemlju Izraelovu i osnivanje židovske države. (Apropo: Har Cijon je jedan od brežuljaka u  Jeruzalemu na kojem se, prema predaji, nalazi grob kralja Davida.) Tako se 1882 slio prvi val Židova prema Palestini. Tada je još Palestina bila dio Otomanskog carstva. Dobro, ni onda nisu bili jedna država pod nebom i Bogom ili kako to ide već, jedan dio je spadao pod provinciju Beirut, a čitavo područje Jeruzalem, dakle Jeruzalem i Betlehem su bili pod direktnom vlašću Istambula. (Lova od turizma valjda. :9) Prema Otomanskom «popisu stanovništva» iz 1878 muslimana je bilo 403 795, a Židova 15 011, i otprilike 10 000 Židova koji su tu bili kao imigranti, iz raznih stranih zemlja. I nekoliko tisuća beduina, Arapskih nomada. Židovi koji su tada tu živjeli bili su uglavnom ortodoksni, i živjeli su tu iz religijskih, a ne nacionalnih razloga, a preživljavali su uglavnom od love koju su im slali Židovi iz drugih zemalja. I nije ih baš zanimao cionizam. Židovi koji su kasnije počeli imigrirati u Palestinu nisu više bili ortodoksni vjernici, i cilj im je bio izgraditi državu. Do početka Velikog rata (kasnije nazvan Prvim svjetskim ratom... kako su ljudi nevini bili onda, mislili su da je TO smak svijeta) u Palestini je bilo 60 000 Židova i 700 000 Arapa.

Da pokušam približit svoj pogled onima koji možda ovo čitaju. Danas u hrvatskoj ima nešto malo Srba. Mi smo jednom davno bili ista država. I sad nam dođu srbi i kažu: eh, nas još ima ovdi, a baš nam je tijesna Srbija, mogli bi smo se polako počet naseljavat u Hrvatsku. (ako mislite izgovorit: ali Srbi imaju državu, a Židovi ne?!, moj odgovor je: ko im je kriv. S točkom. Update: u međuvremenu sam upilala jednog Izraelca i saznala da su zbilja pobigli zato što su ih «Otomanci» ugnjetavali;)

Tako je već početkom 20og stoljeća Palestina bila problematično područje. Otomansko carstvo je slabilo, a Europa je lagano gušila područja na istočnom Mediteranu und Palestini. Na lagani nagovor Engleza (ime koje tražite je Henry McMahon, Sir; a razlog te bezgranične ljubavi, osim love, taj što su na strani Otomanskog carstva bili Nijemci. Drugo ime je Husayn bin' Ali. Oni su se dopisivali, i izašlo je ...) ovo: Englezi su im obećali da ako Arapi budu na njihovoj strani tokom rata, kasnije će oni podržat uspostavu neovisne Arapske Države. Palestina uključena. Arapi su se pobunili protiv Otomana, vodio ih je T. E. Lawrence, (AKA Lawrence of Arabia) i Faysal bin' Ali... i pobijedili! I Britti su dobili kontrolu nad tim područjem tokom WWI.

 

End part 1.

Objavio Rea u 9. veljača 2005 1:18:00